Iz memljivih podruma i stalnim improvizacijama, nasnimavanjem kaseta i lepljenjem fanzina, iz ruke u ruku i od usta do usta, hardkor pank (hardcore punk) je spletom neformalnih mreža prodreo u sve vodeće kulture sveta. Nastao kao agresivnija i brža verzija panka u odgovoru na njegovu komercijalizaciju, ovaj muzički pravac i društveni pokret se već 40 godina organski razvija. Koreni leže s obe strane Atlantskog okeana – u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. U širokom varijatetu „uradi sam“ pristupa i spontanim razmenama koje karakterišu hardkor pank nema jasno iscrtanih putanja i jakih definicija. Ipak, određene osobenosti se mogu pripisati stilovima ovog muzičkog pravca tj. supkulture nastale na različitim stranama okeana.
Nakon prodora britanskog panka, na američkom hardkoru stasale su generacije na prostoru Beograda, Srbije i bivše Jugoslavije. Inicijalni ili najsnažniji uticaji doprli su u vreme embarga, sankcija i formalnog kulturnog zatvaranja. Paradoksalno? Možda, a možda i sasvim smisleno – jer ako se zajednički imenitelji mogu pronaći u pokretu koji teži da odbacuje pravila, bili bi to bunt i nepristajanje, ustajanje protiv opresija i vodećeg sistema, a možda pre svega samoorganizovanje, i to koliko god bilo ograničenih resursa, sopstvenih kreacija i na snagama neformalnih umrežavanja.
Može se reći da je hardkor pank nastao sa obe strane Atlantskog okeana skoro simultano – najpoznatiji primeri jesu bendovi Black Flag i Bad Brains u SAD i Discharge u Velikoj Britaniji, krajem sedamdesetih godina XX veka. Jugoslovenska scena je relativno brzo zajahala taj trend. Već od 1981. godine osnivaju se hardkor pank bendovi u skoro svim prestonicama socijalističke Jugoslavije. Sve do početka rata devedesetih godina vlada relativno lagan pristup novim bendovima i fanzinima (kovanica od reči „fan” i „magazine”), jednom od primarnih medija za širenje vesti o novim bendovima, izdanjima, turnejama, koncertima, nastajalim na „uradi sam“ (DIY/ Do It Yourself) principima. U Beogradu se tada svira u salama mesnih zajednica, domovima kulture, domovima omladine, kao što su pozorište Dadov, sala Božidar Adžija, mesna zajednica III Bulevar i dr. Štampaju, odnosno fotokopiraju se fanzini, koncerti se održavaju, kako domaćih tako i stranih bendova… Zbog geografskog položaja, u Zagrebu i Sarajevu se održava više stranih koncerata nego u Beogradu i ponuda biva raznovrsnija, ali ni Beograd nije značajnije kaskao. Sve do samog početka rata, naručivale su se ploče, kasete, majice, i to jednostavno stavljajući pare (dinare) u kovertu svetskim pank i hardkor distribucijama.
S ratnom dekadom i pogoršanjem ekonomske situacije, embargom i sankcijama, zatvaranjem prema svetu, u Srbiji i Beogradu koncerata stranih bendova nema, a prekid zvaničnih kanala komunikacije podrazumeva i da je sve teže nabavljati novu muziku. Međutim, ubrzo se razvija paralelna, butleg scena. Sa uporištem na tezgama ispred SKC, ranovrsnost nasnimavanih i piratskih kaseta aktuelni muzički svet približavaju beogradskoj omladini sa relativno malim zakašnjenjima. Kreativnost raste na polju snalaženja i razmena muzike dobija nove oblike koji se uglavnom baziraju na ličnim kontaktima i umrežavanjima. Iako dominantan u društvu, anti-američki sentiment na hardkor pank sceni kao da nije postojao, makar ne u takvom obliku. Američka scena se pratila, i to čak i više nego osamdesetih godinama XX veka, zahvaljujući i komercijazaciji i razvoju u samim SAD. Bendovi su dolazili do svoje publike u Beogradu i putem TV emisija koje su se mogle uloviti na satelitskoj televiziji, muzičkim emisijama šire tematike na domaćim kanalima (Treći kanal, ART-u), u nekim većim muzičkim časopisima koji su ipak stizali do beogradske publike i dr.
Sasvim suprotno od ekonomske situacije, prilika i mogućnosti u ratnim i izolovanim devedesetim godinama XX veka, razvija se beogradska hardkor scena, i to primarno ugledajući se na američku. Osnivaju se bendovi, često engleskih imena i tekstova koji prate teme aktuelne u američkom hardkor panku: uradi sam (DIY), vegetarijanstvo, strejt edž (straight edge), zajedništvo (unity), prijateljstvo (friendship), jednakost (equality), društvena angažovanost, pozitivni stav (PMA / positive mental attitude), solidarnost (solidarity) i dr. Dizajn plakata, način oblačenja, estetika kao značajan supkutlurni izraz, takođe replicira slike sa ploča američkih bendova i prikaza u fanzinima. I još dalje, preko muzike, hardkor panka, dolazi do širenja i drugih uticaja kao što su skejtbord kultura, Hare Krišna, mačoizam, zaštita životinja, različite životne filozofije i načini življenja koji su svoju ekspanziju na američkom tlu već ostvarili.
Otvaranje granica nakon 2000. godine karakteriše i značajna promena u dolasku stranih bendova u Srbiju / Beograd (u početku pionirskim naporima pojedničanih promotera), ali i međusobno povezivanje i postepeno (ponovno) stvaranje kulturnog zajedništva na prostoru sada već nepostojeće Jugoslavije. Formiraju se novi bendovi, povećava se broj ljudi koji posećuje koncerte, omasovljava se upotreba interneta što dovodi do novih načina komunikacije i razmene, a time i mogućnosti za razvoj scene. Stvaranje mogućnosti za domaće bendove da idu na regionalne i evropske turneje otvara vrata novim saradnjama i dometima. Sa rastom mogućnosti i uticaja, beogradska hardkor pank scena se razvija na više manjih i drugačijih pravaca, koji se postepeno osamostaljuju. Za razliku od prvih „formativnih“ godina u kojima se uticaji američkog hardkor panka maltene direktno preslikavaju u lokalne okvire, nakon 2000. godine razvijaju se autentični zvuci i pristupi muzičkog pravca koji je sada već u formi globalnog pokreta.
Nema jake definicije hardkor panka. Ako bismo anketirali one koji smatraju da slušaju ili žive hardkor pank i tražili objašnjenja, dobili bismo pregršt različitih, pa često i suprotstavljenih odgovora: od opisa samog zvuka, preko stila oblačenja, sve do nekih osnovnih, neprikosnovenih načela. U neformalnom širenju jednog takvog supkulturnog pokreta, nebrojano je razumevanja i doživljaja šta je on i šta za svakog pojedinačno predstavlja. Verovatno bi se većina složila u tome da je u pitanju agresivnija verzija panka, koja u svojoj suštini nosi bunt i samoorganizovanje (DIY). Ipak, to ostavlja prostor za sijaset različitih stilova, pristupa i shvatanja. Možda u tom raznolikom i nedefinisanom prostoru i leži sloboda delanja. Kao takav, hardkor pank predstavlja potporu i utočište za mnoge željne drugačijeg pristupa i načina mišljenja u odnosu na ona dominantna i ustaljena, pruža mogućnost ne prilagođavanja, već stvaranja boljeg sveta. Pa makar on bio na nivou malih zajednica, oslobađanja sopstvenog muzičkog izraza ili neodustajanja od sopstvenog vrednosnog sistema.
Beogradski hardkor nema pisanu istoriju. Svaka interpretacija ključnih događaja, karakteristika i značaja, bila bi lična i subjektivna, međusobno čak i posve drugačija. Dok su neki bendovi za jedne ključni, a događaji prelomni, drugima su posve nebitni ili čak i nepoznati. U muzici i pokretu koji se (za mnoge) bazira na odbijanju mejnstrima i poništavanju autoriteta, nema muzičkih top lista, prestižnih radio ili TV stanica, izdavačkih kuća ili utvrđenih merila koji bi odredili šta jeste a šta nije značaj ili veličina – oni su subjektivni, određeni ličnom percepcijom i merilom uticaja na svakog pojedinca. Stoga, ovo istraživanje predstavlja niz ličnih priča, isečke jednog pokreta, vremena i duha, prikazanih kroz višeglasje, raznolikost pogleda, percepcija i doživljaja. U tome leži i niz neočekivanih detalja koji otrkivaju nepredvidive puteve kulturnih razmena, uticaja i međusobnih povezivanja, kao i tajni svet bliskosti i razumevanja razvjan u različitim kulturnim sredinama.
Značajni faktori – nezavisnost, na primeru prostora:
Hardkor pank je neraskidiv od nezavisnih prostora. Bilo da su to koncerti u podrumima klubova, u stambenim kućama (basement shows, house shows) ili skvotovima, nezavisnost prostora za sviranje nosi ključne preduslove za postojanje i razvoj ove muzičke scene i pokreta. Sviranje u često neuslovnim prostorijama ima svoje brojne mane, ali i ključne prednosti: oslobađa od „spoljnih“ zahteva klubova, kulturnih centara ili institucija, bilo da su oni finansijskog aspekta ili se tiču odabira izvođača, minimalnog broja posetilaca, angažovanog ljudstva i logistike i dr. Iz toga proizilazi samoorganizovanje koje daje slobodu da sama zajednica, scena, postavlja svoje uslove. U tome su tehnički kvaliteti često stavljani u drugi plan (kvalitet opreme na kojoj se svira, bazična opremljenost prostora da bi se u njemu održavali koncerti, pa i muzičko umeće i sprema izvođača), a prioritet je jednostavno na tome da može da se svira. U tome se stvara osećaja zajedništva i jednakosti – da praktično svako ima mogućnost da izađe na binu i aktivno učestvuje, da organizuje koncert, da pozove bendove koje želi da čuje, da scena u zajedničkom naporu postoji zarad scene, iz zajednice zajednici.
Samoorganizacija premošćava problem nepostojanja ili nepristupačnosti formalnih klubova, a donosi i brojne druge prednosti. U improvizovanim prostorima staje manji broj ljudi, pa bendovi mogu svirati pred „punim salama“ od 50-ak posetilaca – što dalje olakšava oganizaciju svirki i briše nedostižnost kapaciteta. Takođe, sav novac od prihoda od karata ide direktno u ruke organizatora, gde se ustaljuje praksa da to ne služi profitu, već nadoknadi troškova i povratku sredstava u potrebe scene. Time se otvaraju vrata za gostovanja bendova koji mahom sviraju za putne troškove, i turneje postaju neizostavan element razvoja hardkor panka. Nezavisnost prostora direktno omogućava nezavisnost scene što podrazumeva slobodu odabira i minimum troškova, a time i intenzivnije razmene, bilo na lokalu ili međunarodno. Iz takvih razmena se scena razvija.
U Evropi je situacija nešto drugačija nego u SAD, pa prostori za sviranje čija su vrata otvorena za samoorganizovanje mladih čine i brojni omladinski centri. U Socijalističkoj Jugoslaviji hardkor pank koncerti se mahom održavaju po mesnim zajednicama. Tokom devedesetih godina XX veka nezavisnih prostora u Beogradu još uvek nema i koncerti se održavaju u prostorijama javnih institucija – u organizaciji hardkor pankera, ali uz brojne uslove koje institucije postavljaju (dostupnost sala, finansijski zahtevi, tehnički uslovi u smislu odabira i plaćanja tonca, obezbeđenja i dr). Tako beogradski hardkore obeležili Dom omladine (Bunker / St. James), KST, SKC, Akademija, Fest, Dadov, Božidar Adžija… Izdvaja se i privatni klub „Tren“, na Banovom Brdu. U drugačijem režimu od javnih institucija, „Tren“ devedesetih godina XX veka postaje malo utočišće hardkor pank koncerata.
Nakon 2000. godine niču brojni manji privatni prostori koji svoja vrata otvaraju za hardkor pank koncere ili muzičke večeri, bilo da su u pitanju kafei i klubovi u širem centru grada, kulturni centri, splavovi i brodovi beogradskih reka. Ipak, gore pomenute sale javnih institucija, sa svojom infrastrukturom i nasleđem, ostaju primarna težnja u organizaciji koncerata. Krajem prve i početkom druge dekade dvehiljaditih godina u Beogradu konačno dolazi do prvih funkcionalnih skvotova, kao i do stvaranja klupskih prostora koji su direktno u rukama ljudi iz zajednice. Usled brojnih faktora, kako lokalnih tako i globalnih, razvoj scene tog perioda predstavlja jedno novo poglavlje, van okvira ovog istraživanja.
Potraga za nezavisnim prostorima u Beogradu, odnosno njihov nedostak, obeležio je domete i razvoj beogradske hardkor pank scene. Analogije na istom tragu mogu se naći i u istorijatima nezavisnih izdavačkih kuća, fanzina, radio emisija… Zapravo, pitanje postojanja nezavisnih medijuma i mesta razmene uticaja je u srži promišljanja razvoja harkor panka. Dok kod nezavisnih medija dolazi do uspešnog samoorganizovanja u većoj ili manjoj meri, prostor kao takav predstavlja najzahtevniju, a time i najnedostižniju kategoriju, a naročito u kontekstu urbanih politika i prostornog razvoja (tranzicionog) Beograda. Za generacije stasale na hardkor panku 1990 – 2012. godine, sloboda delovanja putem slobodnog prostora ostaje neostvareni san.